Povodom dvadesete godišnjice NATO agresije na Saveznu Republiku Jugoslaviju, „Srpska kuća” u Podgorici organizovala je tribinu posvećenu herojskom otporu Vojske Jugoslavije na karauli Košare. Pred prepunom salom koja je bila tijesna da primi sve one koji su došli da čuju živo svjedočanstvo o velikoj bici govorio je gost pukovnik Ljubinko Đurković, komandat bitke.
Uvodnu riječ kazao je Emilo Labudović, koji je istakao da se istorija nikada nije sprdala i rugala herojima.
-Od Termopila do danas herojstvo se priznavalo, pa bilo u svojim, bilo u tuđim redovima. Bitka na Košarama izučavaće se na vojnim akademijama – kazao je, između ostalog, Labudović, koji je prethodno, u sali „Petar Lubarda” otvorio izložbu fotografija „Svjedočanstva bezumnog razaranja jedne suverene države”.
Pukovnik Đurković je posjetiocima objasnio istorijske, političke, geografske i strategijske elemente Košara i njihov značaj.
-Već 1998. godine otpočela je aktivna oružana borba sa diverzantsko-terorističkim grupama na tom prostoru, po odluci Savezne vlade. Mnogi putevi su bili blokirani i neprohodni, a teren surov. Početkom agresije, NATO je isplanirao udar na Košare. Vremenske prilike nijesu išle naruku braniocima jer su se u jednom satu smjenjivala godišnja doba. Kada je počeo juriš osvajao se metar po metar dok se nije izašlo na graničnu liniju. Širina fronta bila je 20 kilometara. U tim surovim uslovima NATO je pokušao zločinački kopneni napad, koji nije uspio – kazao je Đurković. On je dodao da su učinili zločin ne samo napadom na jednu suverenu zemlju, već i zbog toga što je počinio zločin i prema nerođenoj djeci koja će tek obolijevati od osiromašenog uranijuma.
-Košare nijesu bile samo kopnena bitka, već i kosmička, jer su naše veze i satelitski ometane. Naši borci su se viteški ponijeli. Branili su porodicu i vjeru. U našim redovima bilo je i katolika i muslimana, ali su svi oni znali da im je otadžbina Srbija. Imam moralnu obavezu da kažem da je prvi na braniku otadžbine pao baš vojnik iz Crne Gore Simo Popović, koji je doslovno rekao svom majoru: „Majore, ja sam već mrtav, a ti spasavaj svoju glavu”. Takođe, Vukoman Tešović iz Pljevalja smrtno je pogođen prilikom pružanja pomoći svojim lakše povrijeđenim drugovima, dok Željko Popović iz Bijelog Polja, herojski gine da bi drugovima doturio pomoć – prisjeća se pukovnik. Ističe da su brojni ranjeni vojnici ostali da brane svoje položaje.
-To su borci, junaci, heroji, vitezovi. Ne možemo da ih ne poštujemo, ali i sada ima onih NATO lobista koji bi htjeli da se to ponizi, ili čak kriminalizuje. Oni, ne samo da su pokazali kako se brani otadžbina, nego i kako izgleda jedinstvo sa svojim starješinama. Osvrćući se na istoriju, ova bitka bi se mogla uporediti sa Kumanovskom bitkom u kojoj su se oficiri i podoficiri borili sa svojim vojnicima ravnopravno. Takođe, ni Košare, ni Kolubarska bitka nijesu imale rezervne položaje – kazao je on ističući da su vojnici bili svjesni svojih moralnih kvaliteta.
-Oni su znali šta brane: otadžbinu, Dečane, Srpstvo. Košare će biti dijamant na vrhu mača koji je izvršio proboj. Na Košarama smo mi opstali 67 dana jer smo znali da je iza nas legendarni Prištinski korpus, narod i otadžbina. Danas su Košare u borbi za priznanje i poštovanje, a priznanje je stiglo nakon 20 godina. Košare je bitka koja traje – kazao je, između ostalog, on dodajući da se i dalje bore za sve invalide, porodice palih boraca i njihovu djecu.
-Volio bih da se mlade generacije, poučene ovim herojizmom, nose tim nadahnućima i budu spremne da se od nekih novih zlikovaca brane – poručio je pukovnik Đurković.
A.Ć.

---

Termopilska bitka
-Ovo je bila termopilska bitka. Pukovnik Đurković je isuviše skroman. Tada su pukovnici i generali bili isto što i vojnici. Nama su ginuli generali i pukovnici. Oficiri su bili jednako heroji, kao i ti mladi momci. Treba odati priznanje svima koji su patriote. Ne zaboravite, mi smo većina i uvijek ćemo biti većina u ovoj Crnoj Gori. Mi smo uspjeli da odbranimo pravo na sebe – poručio je, između ostalog, Momir Bulatović, bivši predsjednik Crne Gore.